Croatian Symbol/Hrvatski Greb: courtesy of
Tomislav Mikulic


Hrvatski genealoški bilten

Broj 13, siječanj 2006                                                                  English text

Ovo izdanje tematski je posvećeno genealoškim knjigama koje se bave različitim hrvatskim zajednicama. Predstavljeno je šest knjiga u kojima su obrađeni grad Varaždin, otoci Pag i Vis, te međimurska, makarska i vukovarska regija.

Arhiva      Bibliografije:      Hrvatska      Inozemstvo      Kontakti Informacije


Map of CGN-13

Tragom Židovske povijesti i kulture u Varaždinu (Tracing Jewish history and culture in Varazdin), Magdalena Lončarić, Varazdin: Gradski muzej Varazdin, 2003.

Ovaj svezak od 77 stranica napisan je dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku. Sadrži 24 stranice kataloških jedinica koje uključuju dokumentacijsku građu i fotografije, a neke od reprodukcija nalaze se i u ovoj knjizi. Također, uključeno je 11 stranica biografija uglednih članova židovske zajednice.

Knjiga daje kratku povijest židovske zajednice te biografski popis uglednih Varaždinaca. Židovska povijest i kultura u gradu Varaždinu popraćeni su velikim brojem izvora – s preko 270 od njih. Iako većina dokumenata datira iz vremena prije Drugog svjetskog rata, mali dio dokumentacijske građe odnosi se i na poslijeratne godine. Knjiga prati naseljavanje Židova u Varaždin, koje je započelo 1689., pa sve do vremena drugog svjetskog rata. 1777. godine, ovi rani židovski naseljenici utemeljili su instituciju pod nazivom “bogoštovna općina“. 1790. godine popis stanovništva grada Varaždina navodi 13 židovskih obitelji. Židovi su bili strogo ograničeni gradskim i nacionalnim odredbama vezano uz aktivnosti kojima su se smjeli baviti. Židovska je populacija u Varaždinu rasla te je popis stanovništva iz 1850. godine zabilježio 43 obitelji s 243 člana. 1870. zabilježene su 476 osobe, a 1880. godine 589. Do 1890. židovska populacija u Varaždinu iznosila je 639 osobe, rastući do 728 osobe 1900. godine.

1941. godine Nezavisna Država Hrvatska (NDH), fašistički ratni režim, nametnula je ograničenja židovskim zajednicama u cijeloj Hrvatskoj. Nakon uhićenja uslijedile su deportacije u logore u Hrvatskoj i Njemačkoj. Većina pripadnika židovske populacije u Varaždinu umrla je kao posljedica progona te je samo mali broj preživio rat. Nakon Drugog svjetskog rata Židovi u Varaždinu više nisu koristili sinagogu i groblje. Knjiga napominje postojanje nepotpune liste iz 1950. o broju varaždinskih Židova koji su tamo živjeli u travnju 1941. godine.

Kratke biografije varaždinskih Židova u knjizi Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu navedene su u Tabelu 1


Paški Grbovnik, Miroslav Granić, Split: Knjizevni Krug 2002.

Pisana hrvatskim jezikom, ova knjiga uključuje i sažetak na engleskom (stranice 111-115). Također, svezak daje ilustracije 40 grbova iz knjige Marolaura Rujcha iz osamnaestog stoljeća. Blasone Genealogico su reproducirani i u Granićevu djelu. 1784. godine, Marolauro Rujch je objavio genealoške podatke o plemićkim obiteljima na Pagu, uključujući njihove heraldičke simbole.

Ovo djelo istražuje plemenitaška prezimena otoka Paga unatrag do 14. stoljeća. Nekoliko paških obitelji popisano je kao plemićke, a njihova registracija omogućila je praćenje obiteljskog porijekla. Navedene obitelji obično su imale jedinstvene heraldičke simbole ili grbove. Granić daje popis obitelji kojima je na Pagu dodijeljen plemički status, vrijeme kad su se prvi put pojavile, kao i kratku povijest svake od njih. Granićeva knjiga uključuje i biografiju od 70 stranica s abecednim popisom prezimena. Za popis navedenih plemićkih obitelji vidi Tabelu 2.

Plemstvo na Pagu započelo je kao izabrano tijelo 1339. Kasnije su plemićki naslovi koji su bili dodavani nekim prezimenima izumrli. Granić daje i popis imena koja su pridodavana plemstvu između 1453. i 1494. godine. Ostala su dodavana čak i kasnije, poput prezimena Zorolić 1534. i Matasović 1576. Nakon ovog posljednjeg unosa plemićki redovi bili su zatvoreni dulje od dva stoljeća, sve do 1787. kada su dodana prezimena Portada, Rakamarić i Galzigna. Jedno od posljednjih unesenih plemićkih prezimena bilo je Chicchio iz 1790. godine. Koristeći se podacima iz knjiga rođenih Granić je mogao potvrditi Rujcheve genealogije koje datiraju unatrag sve do četrnaestog stoljeća.


Povijest stanovništva u Visu, Nevenka Bezić-Božanić, Split: Knjizevni Krug, 1988.

Otok Vis udaljen je 45 kilometara od dalmatinskog kopna, između gradova Makarske i Dubrovnika. Na otoku postoji nekolika naselja, a dva najveća grada su Komiža na zapadu te grad Vis na istoku. Povijest stanovništva u Visu sadrži 360 stranica, većinom na hrvatskom, te četiri stranice sažetka na engleskom jeziku.

Najraniji statistički podaci važni za Vis mogu se pronaći u knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih iz 1587. godine. Bezić-Božanić (stranica 358.) piše:

“Ovaj prvi zapis sadrži imena onih koji su bili kršteni do 1628. te kao dodatak nekim vjenčanjima također citira i imena iseljenika. Iako je otok Vis bio izložen takvim uvjetima i prilično udaljen od kopna, privlačio je ljude iz različitih krajeva – iz Dubrovačke Republike, Boke Kotorske, otoka Korčule, Brača. Hvara, Zlarina, te drugih krajeva. Posebno treba istaknuti velik broj stanovnika iz Poljica, Krajine (Makarska) s njezinim zaleđem, kao i one koji se spominju kao Morlaci, Vlasi i Turci. Svi ovi useljenici zapisani su prema imenu i mjestu porijekla. Njihove obitelji mogu se pratiti kroz razdoblje od nekoliko godina, kako su im se djeca rađala na Visu. Jedan određeni dio na Visu je pronašao utočište bježeći pred turskom invazijom, ali neki su došli kao najamni radnici [sic] raditi na većim zemljišnim posjedima … Vidljivo je da su i domaći i strani useljenici dolazili iz različitih krajeva. Bili su to trgovci iz Venecije, pomorci i ribari iz Puglie, različiti obrtnici potrebni u svakodnevnom životu. Na primjer, do sredine 17. stoljeća, imigrirao je Vinko Kuljiš, bačvar s Krete, a njegovi potomci još uvijek žive na Visu.”

1647. godine zapisano je da je četrdeset obitelji naselilo Vis s područja Makarske, a naseljavanje se je nastavilo sve do devetnaestog stoljeća. Međutim, bilo je i iseljavanja s otoka. U sedamnaestom stoljeću bogatije obitelji običavale su slati djecu na školovanje izvan otoka. Neki pojedinci su ili obitavali van otoka duži vremenski period ili se uopće više nisu vraćali na Vis. Međutim, do devetnaestog stoljeća otočna populacija počela je opadati kako je velik broj otočana tražio posao na kopnu, osobito u okolici Splita i u Dalmatinskoj zagori.

Znatan broj stranica knjige Povijest stanovništva u Visu, pripadajući tekst, grafikoni i popisi posvećeni su dokumentiranju imena useljenika i mjestu njihova porijekla. Dodatni zapisi, poput popisa stanovnika Visa od 34 stranice nalazi se u knjizi Bezića-Božanića i pokriva razdoblje između 1628. i 1797. godine. U istoj knjizi nalazi se i popis od 69 stranica koji navodi imena pojedinaca na Visu od 1798. do 1900. Oba popisa abecedno su uređena i nemaju zasebno kazalo – te liste funkcioniraju kao kazala za viška prezimena


Međimurska prezimena, Anđela Frančić, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovije, 2002.

Međimurska regija nalazi se na krajnjem sjevernom dijelu Hrvatske između rijeka Mure i Drave te graniči sa Slovenijom i Mađarskom. Prvih 153 stranica ovog djela opisuje regionalna prezimena te uključuje dvije stranice sažetka na engleskom jeziku. U drugom dijelu knjige, koji se sastoji od više četiri stotine stranica, dati si popisi prezimena po abecednom redoslijedu.

Frančić daje izvode nekih međimurskih prezimena i opisuje raznolikost prefiksa i sufiksa koji su pridodavani tim izvedenim korijenima. Prezime Novak vjerojatno je izvedeno iz naziva za novog stanovnika nekog sela. Međimurska prezimena odražavaju kajkavski dijalekt kojim se govori u Međimurju. Najuobičajenije prezime je Novak, nakon čega slijede Horvat, Kovačić, Zadravec i Mesarić. Horvat označava mađarski termin za Hrvata i koristi se kao prezime ujedno i u Hrvatskoj i Mađarskoj. Mnoga međimurska prezimena izvedena su iz latinskih, mađarskih ili njemačkih korijena, a mnoga od njih u Međimurju se mogu naći i u vrijeme kad su tek bila prihvaćena, prije šesnaestog stoljeća.

Međimurska prezimena predstavlja sveobuhvatan popis prezimena od sedamnaestog stoljeća do danas i organiziran u rječničkom formatu s unosom gradova u kojima su prezimena pronađena. Frančić daje 1500 prezimena od kojih je svako staro barem 150 godina i za koja se još i danas u međimurskom kraju mogu pronaći živući potomci. Svaki popis prezimena nudi i varijacije na temu ortografije pojedinog prezimena od sedamnaestog stoljeća do danas. Za popis nekih prezimena koja se nalaze u ovoj knjizi vidi Tabelu 3.


Stanovništvo Makarskog Primorja od 15 do 19.stojeca, Miroslav Ujdorović, Gradac: Poglavarstvo; Split: Knjigotisak, 2002.

Makarsko primorje obuhvaća obalno područje Dalmacije južno od Omiša i južno od ušća rijeke Neretve. Na dvije stranice dan je i sažetak na engleskom jeziku, uz zasebne sažetke na njemačkom i talijanskom.

Jedan od najkorisnijih genealoških alata korištenih u ovoj knjizi zasigurno je popis kućanstava od 40 stranica, kao i kazalo prezimena na 15 stranica za 1802. godinu, a koje obuhvaća gotovo cijelu makarsku regiju. Popis stanovništva navodi kućni broj, imenuje glavu kućanstva te ime oca, nakon čega slijedi broj muškaraca i žena po pojedinom kućanstvu. Popis je popraćen kazalom prezimena priređenim prema određenom gradu.

Ostali popisi i kazala govore o obiteljima iz makarske regije koje su odselile na otoke Hvar i Vis 1673.; stanovništvu kakvo je bilo 1695.; naseljenosti u razdoblju 1733. -1744. Ovi popisi sadrže i imena glavara domaćinstava, s kućnim brojem te brojem žena i muškaraca po obitelji. Uključeno je i kazalo za lociranje svakog imena pojedinog domaćinstva. Za popis gradova koji su navedeni u cenzusima iz 1673., 1763., 1695., 1733. –1744. i 1802. vidi Tabelu 4.


Stanovništvo Vukovara i Vukorvarskoga Kraja, Alica Wertheimer-Baletić, Zagreb: Nakladni Zavod Globus, 1993.

Ova knjiga tematski obrađuje područje oko Vukovara u najistočnijem dijelu Hrvatske kojem je granica na rijeci Dunavu. Za popis gradova pogledaj Tabelu 5. Tekst je na hrvatskom jeziku, a njegova genealoška važnost je u detaljima koje daje vezano uz populacijsku strukturu i etnički sastav regije. Knjiga je korisna za određivanje populacije koja je činila etničku većinu grada kao i za utvrđivanje jezika korištenog u genealoškim zapisima za pojedinu zajednicu. Etnička mješavina u vukovarskoj regiji uključuje Hrvate, Srbe, Mađare, Slovake, Nijemce i Rusine. Zemljovidi ukazuju na raspored etničkih grupa 1948. i 1991. Genealoški katalog slavonskih obitelji Ive Mažurana iz osamnaestog stoljeća pod nazivom Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga dobra je popratna literatura ovoj knjizi vezano uz identifikaciju prezimena u pojedinaca u vukovarskoj regiji.

Nešto manje od polovine populacije u Slavoniji su Hrvati. Područje sjeverno od grada Vukovara i sjeverno od rijeke Vuke naseljeno je većinom Srbima, uključujući gradove kao što su Vera, Ludvinci, Trpinja, Borovo, Pačetin, Lipovača i Bršadin. U istočnom kraju regije koji uključje gradove poput Iloka, Bapske, Lovasa, Šarengrada i Tovarnika prevladavaju Hrvati. Središnji dio regije je etnički mješovitiji, s gradom Čakovcem kao većinski mađarskim, te gradovima poput Petrovaca i Mikluševaca u kojima su Rusini u većini.

Rusini, poznati kao the Ruthenes na engleskom jeziku, u početku su naseljavali područje oko istočnih Karpata. Migracija u Slavoniju uslijedila je za vrijeme vladavine Austro-ugarske monarhije u devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću. Neki smatraju da je rusinski jezik odvojen od drugih slavenskih jezika s kojima je srodan, dok druga mišljena navode da je to dijalekt ukrajinskog ili slovačkog.

Grad Vukovar i cijela regija bili su izloženi nekim od najtežih vojnih aktivnosti nakon raspada Jugoslavije. Mnogo stanovništva raseljeno je za vrijeme rata i knjiga Stanovništvo Vukovara i vukovarskoga kraja obrađuje taj period u zasebnom poglavlju (razdoblje 1991. - 1992.).

Stanovništvo Vukovara i Vukorvarskoga Kraja sadrži i velik broj grafikona i tabela koji ocrtavaju populacijsku strukturu ove regije. Date su usporedbe između grada Vukovara i njegovog zaleđa, a rast grada ilustriran je statističkim podacima. Populacijske brojke date su za svako desetljeće od 1857. do 1991., za svaki veći grad. Etnička naseljavanja kao postotak unutar populacije prikazana su za godine 1910. i 1921.

Povratak na početnu stranicu. Back to Home Page
Engleska verzija teksta. English version of the text.